Citat

"Ljudska smo bića i ne poznajemo svoju veličinu.
Daj nam poniznosti da tražimo ono što nam treba zato što ni jedna želja nije isprazna i ni jedan zahtev nije beznačajan.
Svako zna čime da hrani svoju dušu; daj nam hrabrosti da svoje želje posmatramo kao da su stigle sa izvora Tvoje Večne Mudrosti.
Samo ako prihvatimo svoje želje, možemo shvatiti ko smo."

Paulo Koeljo - Brida

Wednesday, October 11, 2017

Omaž svim našim prošlostima



Danas sam se rastajao od dragog bića na stanici blizu škole. Osnovne škole. Video sam dete sa rancem kako trči niz ulicu. Video sam I dete za njim kako nosi tešku torbu na plećima, pogledom u pod upret, u iPod. Na sekund. Samo na sekund. Ta ulica je postala 15 godina mlađa. Video sam sve nas kako idemo niz ili uz, kako se smejemo, gurkamo, vrištimo kao divljaci. Dobacujemo onima sa druge strane ulice. Video sam bezbrižnost za sutra, I nezainteresovanost za sadašnjost. Kako gledamo kako ćemo da pobegnemo sa časa hemije, kako ćemo ponoviti iskakanje kroz prozor – u nadi da neću ja biti taj koji inicira to isto iskakanje, I kako dobijamo svi umišljene ukore I sramotu pred svima, kao orden da nosimo par dana.
Video sam kako je ulica lepa, puna života. Bez semafora, bez četiri zebre nadomak školskog dvorišta. Bez policajca…bez brige…bez misli…
Osetio sam ono što nisam skoro dve decenije. Bio sam dete opet, na sekund. Samo na sekund.
Biće je pružilo ruku: “Čujemo se. Budi dobar.”
Ceo jedan svet koji je nekada postojao je nestao, potpuno se strušio. Opet je nestao. Vratio sam pogled u suprotnom smeru od bića okrenutog leđima, sve što sam malo pre ugledao, više nije postojalo.
Video sam svega par dece. Njih par. Svi pogledima uperenim u ekrane razne. Imam osećaj I da se ne vide. Nisu se ni čuli međusobno. Pomišljam, “Bože, I da neko sada kola zgaze, ne bi ni primetili; a ako I bi, usmerili bi kamere ka žrtvi I počiniocu. Potpuno osečeni I odstranjeni od momenta u kojem su.”
Oh Bože! Tada shvatam da gledam u to skretanje. Skretanje na kojem je jedan mladi život  bio prekinut u 13. godini života. Sećam se plača, urlika, šoka i svih besnih ljudi I roditelja koji su okrivili nekoga da je oduzeo jedan život. Oduzeo I pobegao. Sećam se I da su kasnije pričali da je bilo jako čudnih priča za tu devojčicu. Šta je ona radila I kako se ponašala dan pre. Jezivo mi je bilo I da se setim tog detalja “Ali ona se juče baš čudno ponašala. Zakopala je kockicu čokolade, klekla na kolena, I nešto šaputala. Kada je ustala, nije se sećala šta je radila.”
Ne znam ni dan danas da li je to istina ili laž…ali znam jedno. Tog dana nije preminulo jedno dete, umrla je čitava generacija.
Kao što je generacija ‘60 imala pravo na bunt I da ulicu naziva svojom ulicom. Da su imali slobodu I jezika I misli. Mi smo imali slobodu detinjstva. To je bila naša smrt. Svi smo tada umrli.
Da stvar bude još I gora, otac tog deteta je bio policajac, I on je tog jutra poslat na uviđaj. Tada nisam razumeo strahotu tog momenta. Sada, u trećoj deceniji života, shvatam koliko je taj momenat bio prestrašan. Za sve nas, a tek za njega i njih…
Nakon toga, postavljen je semafor, I to ne jedan, nego dva. Postavljene su četiri zebre. Što bi sasvim imalo smisla, da nismo zajedno sa tim, danas u 2018 skoro, dobili I kamere, I živog policajca da patrolira tuda kao dvorska luda.
Kada se sve ovo desilo?
Kada smo postali tuđinci?
Kada smo postali roboti?
Ma koji crni pakao I raj, koja Apokalipsa I spasenje. Mi živimo to. Pakao nam su daske po kojima izvodimo taj život koji je zapravo Apokalipsa. To je naziv naše predstave. Mi samo reditelji I urednici, a naša deca su glavni glumci.

Kada je postalo zabranjeno detinjstvo?
Kada su ulice postaje razbojništvo?
Kada su ljudi postali invalidi? Mentalni, psihički, fizički.
Je l’ mi pravimo robote ili postajemo roboti?
Postavlja li iko više pitanja u ovom novom dobu?

Internet je predivan I prelep. Treba ga slaviti, a mi ga iskorišćavamo. Mi od njega pravimo oružje kojim se ubijamo. To sve implementira pogrešne misli u naše sitne glave. I ova deca po ulici, obezglavljeni idiJoti su proizvod toga. Koje “Dobar dan”, “Doviđenja” I koje “Hvala”. Ja to dugo nisam čuo od nekoga, a da ima manje od 15 godina.

I večeras, nakon tog dana, pozdravljam se sa ljudima koje volim I koje, sa svojih 29 znam već punih 23 godine, imam pored sebe za životne saputnike.
“Sećate li se kada smo poslednji put išli da se igramo napolju?! Kada smo poslednji put kupovali sveske za školu? Kada smo poslednji put imali, odnosno, nismo imali misao – a šta ćemo za doručak ujutru?”…sve te neke sitne divne stvari koje nosi život mladih godina, detinjstva I adolescencije, više nikada nećemo imati. Čak se ni toga što smo imali ne sećamo kada je prestalo. Nema prekida. Nema linije. Nema ničega. Nisu nam ostali ni kao sećanje osim “Znate li da smo nekada…” ne znamo ni mi kada.

Posledica svemu ovome što živimo sada je zapravo Dostupnost koje imamo danas. Nekada nisu postojale metalne konzerve. Nije ih bilo. Čekali smo tetkinu drugaricu da donese iz SVETA to što nije bilo. Pa smo to poštovali I voleli. Gledali sa strahopoštovanjem I hvalili se kako je posebno I jedinstveno, a mi kao kraljevi jer je u našim rukama, a ne u tuđim.
Kako nije bilo na klik film ili pesma, spis ili knjiga. Nego se čekalo na radiju da se presnimi preko prethodnog hita. Pa onda opet preslušavamo kao degenerici sve dok ne ogulimo onu crnu traku ili je presnimimo opet ponovo, iznova I iznova…Kada je trebalo  da se učlanimo u bibloteku da uzmemo knjigu ili stanemo na listu čekanja da bismo dospeli do nje, da je pročitamo I razumemo. Da se unapredimo.
Sada skupljamo. Kao hodori.
Imamo sve na dohvat ruke, ništa ne poštujemo, ništa ne vrednujemo. Pravimo svoje biblioteke sa knjigama koje I ne čitamo. Slušamo pesme koje I ne volimo I ne razumemo…
Sve se poremetilo, sve se izdegenerisalo….

Ima onih koji to I ne razumeju, I još uvek ne vide. Evo vam jedan šamar da se osvestite. Ako ne želite da vidite svoju divnu decu kao bezglava I nerazumna bića. Pogledajte Prirodu. Ona je vrlo glasna I nedvosmisleno jasna.
U oktobru je pao sneg, I to 8. Oktobra. Uragani su uništili čitava ostrva. Požari su spalili hektare šuma koje su nam pluća I vazduh koji dišemo. Zemlja podrhtava I besni na našu bes.

Ali ima nade. Ja je imam. A imaju je I još mnogi drugi.

Promenimo sebe I promenićemo druge – ah kako otrcana rečenica. Da je preformulišemo:
Hajde da shvatimo šta nam se dešava.
Da ne zatvaramo oči pred onim što živimo.
Da ne budemo sebični već darežljivi.
Da ne budemo bezumni već osvešćeni.
Hajde da vodimo ljubav I pravimo decu.
Hajde da prestanemo da se jebemo I kotimo bezrazložno. Hajde da umesto “Desilo se” govorimo “Želeli smo”.
Hajde da dajemo dobar primer.
Hajde da uperimo prstom u ono što ne valja, ali ne samo to, nego da prestanemo da pravimo rešenje za posledice, već da iskorenimo uzrok nastajanja tih problema.
Hajde da…

Upali smo u kolotečinu neke glupe priče, nekih tužnih ljudi. Ja želim da živim srećan I da ostavim nešto u nasleđe. Ne smeće, I ne probleme. Već osmeh, razumevanje, ljubav I obećanje “Živećete bolje nego ja.”

Molim se svim Bogovima, bivšim, sadašnjim I budućim, da se nešto lepo desi. Da se vratimo Izvoru I Energiji. Da živimo ljubav, da sejemo ljubav. Da se vratimo prirodi.
Da na olimpijadi 2120. prva nagrada idalje bude u obliku zlatne medalje, a ne zlatne boce prenosivog kiseonika ili još strašnije, kabl koji će neko da nabije u ugrađeni USB ulaz na vratu pobednika.


Nije kraj…ima još dosta. Ne znam ni kako da završim ovo što pišem, a tek ono što mislim…

Wednesday, January 11, 2017

Oni

“Oni”. To će biti naziv knjige koju sam počeo davno, davno da pišem. Zbog blizine svih njih, koji će u te stranice stati, bojao sam se da neću moći sve da obuhvatim I sjedinim u smislenu celinu; sada kada će to da se promeni, I kada izmestim sebe I percepciju svih događaja I ljudi, I kada između svega toga, njih I sebe, stavim par hiljada kilometara, to će se izmeniti.
Barem se nadam da će se promeniti.

Videćemo ko će kome postati šta, a ko kome ostati ko.

Izgleda da se promena svesti dešava sa promenom lokacije. I da se iz nesvesti u svest dolazi kroz svet. I, ona čuvena “sada kada postajem Pionir”, ima značaj svaki put kada sebe zameniš sebe novim.

Gledao sam I znao sam, da jastozi svoj oklop kada ga prerastu menjaju potpuno. Izađu iz starog, I tako ogoljeni zavuku se u neko kamenje na dnu mora, I čekaju. Čekaju da se ponovo formiraju. Zamene svoju ljušturu. Promene boju eventualno. Vidiš, nisam nikada primetio da li su pitali istog tog jastoga boli li ga ta zamena. Da li je posle završenog procesa jači, bolji, snažniji, ili samo veći.

Biće tu svih. Oni koji su me povređivali, fizički, psihički, mentalno. Koji su me ugnjetavali kao ličnost I biće. Ljubomorom ubijali, pitanjima gušili. Rečima vređali. Biće I onih koji su me voleli, razumeli, prihvatili, na bolje izmenili. Oni najvažniji, sa kojima sam četkicu za zube delio, kao I prostor, po Dalijevom mišljenju najintimniji (wc). Od detinjstva do adolescencije. Oni koji su me napravili I koji su me vaspitavali, do onih koji su me podigli I zaštitili.
Neće biti onih koje sam voleo, jer bi to bio žanr horora ili psihotrilera. Ovo će ostati drama. Ona prava ljudska, iskrena, bez laži, ogoljena drama. Nešto tipa Karenjine u XXI veku. I na kraju, kada stavim taj poslednji zarez, jer ću I nakon te stranice nastaviti isti taj život, shvatiće se po ko zna koji put da:
-       neke stvari ne možemo u životu da biramo
-       da su zaista sve srećne porodice jedne drugima slične, a nesrećne unakažene na sebi jedinstven način
-       da, ma koliki da su nam problemi, naši lični. Kada bi svi ljudi sve svoje probleme bacilli na gomilu, opet bismo pohrlili ka sopstvenima.
-       I nikada, ali nikada nećemo razumeti drugu osobu dok u njenim cipelama ne prošetamo.
-       Da su ljudi iskreniji prema sebi, I prema drugima oko sebe, I da upražnjavaju seks barem 3-5x nedeljno. Bilo bi manje zlobe, manje pakosti. Manje zavisti, manje zavidnosti….bili bismo barem za nijansu srećniji, ispunjeniji I zadovoljniji…

Svaka nijansa, sa još podnijansa, iste te nijanse.


Da vidimo, ko bira palete boja, a ko se stapa u ustajale I tuđe…